home
7 + 7 + 7

Na jednom od svojih putovanja zaustavili smo se u gradiću smještenom među visokim brdima Alpa.
Na terasi hotela sa samo sedam soba i restoranom, sjedili smo s gradonačelnikom, kako se to i događa u malenim mjestima gdje se gradonačelnici druže s ljudima.


Ispričao nam je priču o svom pra-pra-pradjedu koji je u 18. stoljeću tu radio kao mladi pekar. Naravno, jedini pekar u cijelom okrugu, bio je omiljen zbog svoje vještine u pripremi tijesta, a uvijek je težio stvaranju nečeg novog i jedinstvenog, pa je eksperimentirao sanjajući o slastici koja će spojiti jednostavne sastojke na neobičan način.


Kao i u svakoj priči, i u ovoj je naš glavni junak bio zaljubljen. Zaljubljen u djevojku dugačkih pletenica i čudnog imena. Septima je bila sedma kći ekscentričnog plemića i avanturiste, vlasnika oronulog dvorca, polovice grada i velike ostakljene bašte s egzotičnim biljkama, baš u blizini pekarnice.


Jednom je tako naš junak, zanesen u ljubavi, inspiriran proljetnim jutrom i mirisom vanilije koji je dopirao iz staklenog vrta – već pripravljenoj smjesi od žumanjaka, mlijeka i šećera dodao malo vanilije, stvarajući bogatu, glatku kremu.
Razvaljao je lisnato tijesto i ispekao ga, ali nije bio potpuno zadovoljan rezultatom, pa se odlučio na novi eksperiment – ponovo je razvaljao tijesto, pa ga presavio sedam puta. Ostavio je tijesto da odstoji cijeli dan, pa ga sljedeće jutro u sedam sati stavio u peć. Konačno je bio zadovoljan. Dobio je savršeno hrskavo i slasno tijesto.
Kremu s vanilijom kuhao je točno sedam minuta, koliko puta je presavijao i tijesto, pa je izlio između obloga, pustio da se sve ohladi i posuo šećerom u prahu.
Znao je da je tom savršenom ravnotežom ljubavi, okusa i teksture stvorio nešto posebno.


Novi desert donio je u gostionicu, gdje su ga svi s oduševljenjem prihvatili, a netko od gostiju, glasno je mljackajući uzviknuo: Krempita!
Vijest o novoj poslastici brzo se proširila, privlačeći posjetitelje čak iz Beča.

Tako je, uz mnogo strasti i malo eksperimentiranja, nastala prva krempita i krenula u svijet.


E, da… naš se pekar oženio djevojkom Septimom. Za miraz mu je plemić poklonio veliku kuću sa sedam soba, očekujući najmanje sedmero unučadi.
Posli korizme

Kažu da je jedan u Splitu uspija 40 dana bez popit pivo. Jedna se gospođa odrekla šopinga, a druga ogovaranja… nadajmo se bez trajnih posljedica po zdravlje. Neko mi je priča o jednome šta nije upalija radio cilo to vrime, drugi nije uša u kladionicu, a žena sa dna ulice se odrekla lifta, pa je četrdeset dana išla pješke na deveti kat. Legenda govori i o političaru koji se zareka da će se na četrdeset dana odreć primanja mita, al izdrža je sedam minuta. 
Od svih njih, najveće divljenje ipak zaslužuju oni koji se odreknu slatkoga.
Za njih će, umisto uskrsnog zeca koji ne može stić na sve strane… GoodApetit spremit pravu nagradu.
Kroasan / Croissant

Kad smo već kod Bečke kavane i Beča... (posjetite: https://fb.me/e/9DynK5Hte)


Ovako nekako vam je to išlo:
Odlučilo se Osmansko carstvo proširit na sjever i zapad Europe. Ali ono – baš! 
Znali su Turci da to neće ić tek tako, dok ne poraze Habsburgovce i njihovu monarhiju… a za to je bilo potrebno prigazit Beč. Pa su lipo, njih 200 000 jedan dan, tamo neke 1683., parkirali konje na livadama oko Beča i viknili onima tamo: “Alo, ej, ovo je opsada!”


Okej, svi znate kako opsade izgledaju – oni unutra se zaključali i nemaju šta pojist ni popit, a ovi izvanka bi ušli malo razgledat grad… tako nekako. 
E, sad… Turci se sitili da bi mogli po noći iskopat tunel, stavit koji čiket dinamita ispod zida, pa tako mukte uć u grad. Al nisu računali na to da bečke pekare po noći pripremaju ono malo kruva šta su imali… pa su vridni pekari tako usrid noći čuli ispod svog podruma da neko šuška.  I trč brže bolje u vojnu komandu javit o provalnicima. 
Gradska obrana se odma skupila, uletila doli i viknila onima: „Ajmo… Sikter!!“ 
I štaš, Turci se razbižali i nisu uspili uć. Posli je još svašta bilo, ali su pekari ispali heroji koji su spasili grad i cilu Europu, pa su i nagrađeni, 
a oni su ka bazu – napravili kolač Kipfler šta je u prevodu otprilike – polumisec, a to je simbol Osmanskog carstva.  
Šta ja znam… ka ono poruka, evo možemo vas i pojist… 
Taj kolač je posli ona Marija Antoaneta odnila u Francusku kad se udala, pa su se  Francuzi zaigrali, pinku ga preradili (je im tribalo 200 godina, al nema veze),  pa ga onda ponudili svitu ka svoj neki specijalitet.  Croissant.  To tribate lipo izgovorit… ono njihovo „r“ nekako priko grla i nosa spojit sa „oa“ i na kraju i izgovorit a i, neizgovorit ono zadnje „t“.  
Al kako god da ga izgovorite, lipo je za izist.  Ako oćete probat i naše, koje je za Bečku kavanu napravila Good A Petit – navratite u knjižnicu…